ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Rodu o jeziku (1)

Kada se god dotaknete neke  prijeporne riječi u hrvatskom jeziku i krenete to malo dublje istraživati, otkrijete da barem dva velika hrvatska jezikoslovca, a možda i njih dvanaest, o tome imaju sasvim drugačije mišljenje. Jedni kažu da neku riječ treba ovako pisati, drugi da je treba pisati onako, a treći kategorički tvrde da ta riječ uopće ne postoji u hrvatskom standardu!

Kada vam asistentica sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu kaže da odmah poslije treba reći nakon, a poslije koristiti za nešto što ide puno poslije, te navede da je to "zato što nam to nekako tako zvuči, jel'da?" (studenti klimaju glavom), onda pomislite da tu nitko nije normalan. Zaključujete da su neki lektori sasvim subjektivni u radu i da uživaju u mlaćenju prazne slame.

Kada vam uvažen akademik kaže da se trebati ne smije gotovo NIKADA koristiti, iako vas u tome nikada nitko na fakultetu, u školi i u životu nije ispravio, onda se pitate o čemu se tu radi. Ukoliko je nešto toliko skriveno i gotovo nikome jasno, može li to biti pravilo kojega ću se ja uporno držati? Mislim da ne. Moje je mišljenje da je jezik živ i da se ponaša nepredvidivo. Nešto u njemu zaživi, a nešto ne.

Na fakultetu nam je predavala i jedna profesorica Australka. Pričali smo o engleskom jeziku i ona je rekla poznatu istinu o tome koliko je engleski s vremenom uzimao od drugih jezika. Također je rekla da se neki jezik ne smije bojati drugih jezika, i da je put opstanka upravo sposobnost prihvaćanja i prilagodbe. Zbog toga engleski ima barem dvadeset riječi za naše dvije divno i krasno. Meni je to zauvijek ostalo kao moćan argument.

Ukratko, moje je mišljenje da naše izražavanje, a prema tome i prevođenje, treba biti raznoliko. Ukoliko je riječ koju koristimo dio našega leksika i ukoliko se ponaša sukladno pravilima našega jezika, smijemo je koristiti. Dakako, elegancija i umjerenost u svemu! :)

Nema komentara:

Objavi komentar